skaska

Sredovječna primalja Majda, žena s dva prezimena od kojih su oba bila njezina, jednom je dnevno svraćala u željeznariju raspitujući se o funkcioniranju pojedinih artikala. Tako bi se u srdačnom razgovoru s prodavačem zanimala za profile lanaca, dubinu koju je potrebno stvoriti da bi se koja tipla optimalno ugnijezdila u zidu, a ponekad je išla čak toliko daleko da bi minutama razgledavala svrdla električnih bušilica.
Kad bi joj radno vrijeme dopuštalo, a radila je na smjene kao što obično rade primalje, zaputila bi se u željeznarije daleko od kvarta. U suprotnom, eto ti nje u onoj preko puta kuće u kojoj je stanovala i u kojoj se, silom ratnih prilika i rodila.
- Da, ovo bi sigurno odgovaralo - uvijek bi nekako tako završavala posjet. - No, za svaki slučaj - a tu bi se uvijek vrlo otvoreno nasmiješila - poslat ću svog muža da provjeri i kupi.
- Jebote, koja luđakinja, a porađa nam djecu! - komentirao je stariji prodavač i ujedno poslovođa malom na praksi. Klinac je bio svjež na poslu pa se bojao išta dodati.
- Jel ti mali uopće shvaćaš u čemu je stvar? - poslovođi ovaj šutljivko nije odgovarao. Prethodni praktikant bio je teški lufter, ali su se zato super zafrkavali. Starom je skoro pa omililo ići na posao. Ovaj je pak mali samo davao znak glavom da ne shvaća u čemu je stvar.
- Jesi skužio da je skoro svaki dan tu?
- Jesam.
- I uvijek s istom pričom?
- Da.
- Što da? Nije ti to čudno?
- Ne znam.
- O jebote neznanje! Pošalju vas iz škole i ne znate. Ja znam, jebote!
Mali se malo uvrijeđen ukočio. Ili se samo ukočio.
- Jesi shvatio ono s mužem?
- Nisam.
- Ono kako će ga poslati da provjeri i kupi?
- Čuo sam.
- I? - stari je poslovođa prebacio nogu preko noge naslonivši se na kutiju s čavlima. Načinio je usnicama nešto kao pripremu za sočni, brzinski hračak i dodao posljednje riječi upućene toga dana malom:
- Baba nije udana. Jebote škola!