skaska

srijeda, 15.02.2012.

vjesnik hrvatskog proljeća

evo sam se našla u jednom velikom trgovačkom centru. da ne bi bilo i tračka sumnje, pohodila sam ga svojevoljno bez prisuća preparata farmaceutske industrije, opojnih droga i alkohola. tek obična smjesa kofeina i nikotina dovoljna da me digne iz bespuća ove smešne zbilje u kojoj, kak je mogel pretpostaviti i mali Ivica, idemo čas lijevo, čas desno i svi pijani bez kapi alkohola. mrzim grr nadpolovične većine i umišljene veličine što je jedno te isto, a trenutno kaj da je prošel neki blitzkrieg i u samo malo, litl faking dana teška me spoznaja predmnijevana obuze potkrijepljena činjenicama suštim i tustim kako se i opet radi dil tamo gdje se ne bi smio, o sveca mu gdje svi ti rastu i zašto konačno ne uvenu.
no, sada neću o tome nego o ovome što sam začela, a to je šetnja i kupnja u trgovačkim, montažnim centrima u kojima trenutno možete kupiti neke stvari domalo po cijeni koju realno vrijede. pa sam tako kupila šal koji je bio 274 kuna za ciglih dvadeset, a s obzirom da nije običaj cijenkati se tamo, nisam išla dalje dolje iako je stvarno dolje bolje.
i dok sam tako pustošila last cijene guštajući osjećaj neke virtualne prednosti i dobiti, zađoh prvi puta u zahod. tamo obitelj previja bebu na za to predviđenom mjestu. sjetih se davnih dana kada smo ta previjališta viđali samo izvan granica lijepe naše, pa smo se divili kako su na zapadu uviđavni i kako misle na sve. doista misle. ima i zahoda za invalide, papirići se uredno domeću, vodica curi, šamponček napunjen, a sve garnirano kontinuiranim mirisima limuna, naranče, pa čak i grožđa. nisam sigurna je li hektor, izabela ili nešto treće, no nije se štedilo. naravno, jer ljudi koji kupuju moraju imati popratnu logistiku, te me ne bi čudilo da se uskoro ne uvede i neki korner u kojem bi se parovi, ako im se između dvije kupovine prohtije, lagano ili žestoko poševili. Dakako, nedostaje još i stol za rađanje, a zašto ne i kada, jer to je puno prirodnije i kul. nakon poroda u kadi bile bi predviđene babice centra koje bi pričuvale i možda podojile friškog budućeg kupca, a majka bi za to vrijeme nesmetano dovršila kupnju.
al ono kaj je posebni zajeb i što je totalno iznekontrolirljivo (haha koja riječ?!) jest glazba. Jer dok kupujemo gaće, šalove, majice, burek i slične pizdarije cijelo vrijeme nam pjeva Vaya Con Dios. E jadna moja Vaya što te snađe. Jedno popodne, za stolom od pleksija, na stolicama od pleksija, neki dečki u kravatama i odijelima potpuno predani poslu pod kreditima s nejačadi i uncavim ženicama doma odlučiše: pod Vayom se najbolje kupuje. kaj se mene tiče dobra je i zdenka, zdenka vučković

- 18:39 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 11.02.2012.

seks i opet seks

pa evo kaj ja mislim o cijeloj toj spiki vezano uz aktu paktu, sopu, repu, anonimuse i tak to kaj mi je već sve skup antipatično na prvi dvogled. dakle, ni med medom ni pravice, neko bagrem, neko livadu, a bogme neko i cvetni. prikupljam informacije i kad ih procedim dogodi se tak da iz svega ispadne deci nečega kaj bi zvučalo ko idite mi svi skup u lepu našu.
već sam ovđekarce pričala o tome kako su se glazbenici lepo zaštitili, pa i svaka šuša koja propjeva na šupak i biva puščena ili ne puščena na koje uređajno tijelo za to napravljeno dobiva pinku. kako u svijetu ne postoje samo glazbenici i "glazbenici" tako ovi ostali bivaju pokenjani, no većina je za to sama kriva. nit se bune nit se organiziraju, međusobno dapače se destabiliziraju i situacija je zatečena takva da mi se ne da uopće razglabati, bolje da gledam pršić kroz prozorčić.
no, danas mi je zapeo za oko jedan postić na fb-u gospodina jasmina krpana u kojem je on metnul svoju fotku neprežaljenog prevoditelja, stihotvorca i tamburaša đonija johana the stulica, a autorsko mu je djelo eksploatirano ko nafta, plava riba i muškarci od žužike. i sad veli jasmin da di bi on bil da su mu samo kunića davali kad su tu fotku uzimali za sve moguće svrhe i posvrhe. jest jasmine, istina je. većina autorskih djela fakat u ovom svijetu "s vama kroz život" i "to je ono pravo", stvorena od autora nazbilj ima poziciju besplatne kurve. ipak velim, zapitajmo se, koliko su autori mogli učiniti sami da ih nitko ne hebe besplatno. koliko, kada, kako, zašto, na koji način...ja velim puno, jer držim se one narodne: mene ne bu niko hebal (besplatno)

- 11:36 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 07.02.2012.

provjera

samo provjeravam jesam li upamtila lozinku i sve to (od druge!) i jel' sve funkcionira bez obzira na vremenske prilike

- 20:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.12.2011.

lagani ulazak

svim blogericama i blogerima sretan Božić i Novu želim!
nema me često, komp mi je nekak u posljednje vrijeme spor, valjda se s makovnjačom zaštopal, nikak se ne mogu snać u novim uvjetima, a eto pred nama je ta 2012-ta pa bit će valjda snalaženja u što ne sumnjam, izdržljiva smo mi svita.
u posljednje vrijeme sam u građevinskim radovima, proširujem svoj posjed kako bih na njemu jednog dana mogla snimati kakvu sapunicu. scenarij je u tijeku, piše se, briše, popravlja. s obzirom da su hrvatski kraljevi obrađeni, okosnica radnje temeljit će se na šugu tj. na onima koji zapravo pišu povijest a nitko ih nije uzeo za ozbiljno. a ti su bili posebno ozbiljni. između ostalog biti će posebno obrađeni lopovi i politički pervertiti kroz stoljeća. taj me dio populacije najviše intrigira, pa kad je riječ o njima ne nedostaje inspiracije.
usput, kako živim pored crkve odslušala sam sve mise podarene puku i zaključila kako je novi župnik ljubitelj ontološkog pogleda na svijet ma što on značio.
s moje desne strane okićena je pančićeva omorika. ove godine odlučila sam se za nakit koji vuče na plemenite metale. u skladu s naputcima izvjesnog švicarskog ekonomista kako je dobro promijeniti valute u plemenite kovine, nabaviti konzerviranu hranu i malokalibarsko oružje.
s moje lijeve strane nova je hrvatska vlada.

- 11:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.12.2011.

seksualni odgoj

nije normalno, pa sad sam tek vidla da bu prošel prosinac a da nisam guknula. i izbori su prošli. i izborili su se, eh teško im bilo. tri dana sam imala migrenu i četvrti dan se probudila u novom jednopartijskom sistemu. okej, država je sređena, tj. sredit će se oni koji su se zamenili, a kaj s gradom.
brine me proračun i kak ga napuniti. to brine i bandića. okej voda. fakat se nalevamo. treba to dić. i još nam nije dosta ova kaj curi, svaka šuša nosi platičnu bocu. pa prijevoz. nema više na zadnja vrata. ni na srednja.
možda ove gore na mirogojcu i ostalim poljanama. dok mi stežemo remen, delamo ko stoka i ne stignemo spat, oni leže i ni makac. dakle, ja sam da se digne ta grobna naknada i šlus. nije to puno za mir. ak ne vjerujete picnite do sjeverne koreje.
eto, javila se. ni iz pariza, ni iz budima ni iz yorka. ne mičem.
u nastavku: što misli gospođa Duda Zaplatić o uvođenju seksualnog odgoja u škole.

- 20:21 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.11.2011.

klik-klak

imaju ipak sreću ovi koji su zaronili u zlatne godine. doduše, zlatne godine većina naših zlatnih godišnjaka ne mogu prodati u ovim malim, ali kao gljivaposlijekiše izniklim priručnim otkupnim centrima zlata. eventualno si mogu počupati zlatne kutnjake, trojke ili očnjake, kako je tko čupao i navlačio tako će sada prodavati. ljudi zlatnih godina prošli su NNNI (ništa nas ne smije iznenaditi) i sada puno mirnije, ha mogli bismo reći priređeni na predvidljivo i logično, promatraju galeriju idiota koji imaju želučane i ine apsiracije predstavljati ovu gomilu drugih, smatrajući ih također idiotima. u svom jednostavnom svijetu oni ne kompliciraju i to je zapravo jedina njihova mudrost usisana prvim mlazom majčina mlijeka ili prvih udahom na ovom prelijepom svijetu.
posluša čovjek sve te pizdarije hoće neće, ima upaljen radio, strijepi hoće li puknuti hladna i neizvjesno dugo postojana ljubav istoka i zapada, hoće li prebildan blond konjanik stisnuti crveni gumb ili će prvi krenuti obama jaosiganama. kako bi rekao Štef koji od utorka kupuje samo božićno: sve je već zapisano.
dakle, slušaš, gledaš, čuješ hoćeš nećeš, napamet već znaš onu kenjažu da se u slučaju nuspojava moraš obratiti liječniku ili lj.
Od ranog jutra imaš prilike usporediti faširano meso, glave odojaka ili mladu janjetinu u četiri velika trgovačka lanca, te zakazati u mislima kupovinu kakve ponuđene fenomenalne stvari na turbo akciji tipa voki tokija ili papuča na struju s uzemljenjem.
kad bi ti likovi svratili recimo u imunološku ambulantu da im se onako od oka zalijepi dijagnoza vjerojatno bi bilo potrebe za uputnicama dnevne bolnice, a mnogima bi zasigurno bilo potrebno i dugotrajnije, pomnije i osjetljivije liječenje.
Uzorke krvi i stolice ionako su već svi dali, posebice ovi koji odlaze u drugoj turi totalnog iscrpljivanja, krađe i izdaje. Stolica bijaše njihov program koji su odlično odradili, no mene, ako preskočim ove koji su tu reda radi, brine isti scenarij koji već sada najavljuje kako će biti gledan čistim usudom, no ne i voljen, cijenjen i tako dalje u pizdu materinu. Jer ovi koji dolaze, dolaze metodom iscrpljivanja, ni krivi ni dužni. Znam da je nemoguće prešutjeti kampanju, pustiti odlazećeg da se provalja u blatu i onda uklizati, no zapravo vrlo su blizu toj opciji, no eto, navada je da se nešto priča, lijepi po plakatima, da se snimaju idiotarije i da se za potrebe tih nekih suludih idiotskih obećanja umotanih u program (koji je zapravo prazno obećanje) obuku lijepe čiste košuljice, nafenira kosica i pridodaju neki tehnički dodaci koji bi kao trebali ulijevati vjerodostojnost.
(d)ruženje s građanima i seljacima putem jeftinog vina, agruma, povenutih ruža i olovčica bljutavo je i neizmjerno bogohulno, jer dokazuje kako zakvačiti mogu jedino prolaznike i lokalne izgubljenike za čiju izgubljenost su zaslužni baš oni.
odlazeće retuširane glave kojima je očito pao adrenalin jer je ciklus popaljivanja završen tu su kao pred vratima nepostojeće hrvatske umiraonice i cvile da su najjači kad je najteže. i doista je tako. ovi pak drugi koji dolaze ponovno, jer jednostavno nema treće, četvrte ili pete opcije nisu trebali učiniti ništa. sve što su učinili totalno je bespotrebno. ponovno ulijeću na spaljenu zemlju. iscrpljenu. žednu samo malo novih kapi. ili barem jedne. bespotrebno bačena lova na oblake upitne kiše mogla je biti potrošena na potrebno. klik-klak po glavi stanovnika. razina svijesti, trenutka i beskrajne agonične situacije to nameće. kao da plovimo drugim morima, a prisiljeni smo opet uploviti u staru luku. samo promjena postava izložbe na kojoj će se, nakon zatvaranja izbornih mjesta, radno vrijeme skratiti na trenutak, sekundu, stotinku. izložbe na kojoj oni koji su je silom prilika postavljali neće imati priliku ni zaviriti.
no ipak, veselim se petom prosincu. volim promjene. jest da mi dosade za tjedan dana, no tko ne zna uživati ni u jednom tome ni cijela vječnost nije dovoljna.

- 07:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.10.2011.

hrvatski kraljevi

gledam ove hrvatske kraljeve s učenikom, reko da mu se to malo i vizualno približi, da vidi dijete kak od stoljeća sedmog "funkcioniramo". dijete gleda lijepo upakiranu povijesnu bombonijericu. mami je to sve malo usporeno (zapravo puno), al glazbica je lijepo uklopljena, a i cijela familija autora proglumila, čist je domagoj okej zgledal i bez akademije dramskih umjetnosti. kraljevstvo za seriju. na kraju, veliki popis onih kojima se zahvaljuje. bez obzira na spomenute podijele koje su bile prisutne u ranom srednjem vijeku opljaškane naše, šteta što zaboraviše i zahvalu nama svima idiotima koji plaćamo poreze, razreze, prireze i naravno, televizijsku pretplatu. ako ništa drugo vidljivo je (malo puno usporeno) kako se ništa promijenilo nije od svih tih podijela. recimo tamo striček posudi nekaj i onda mora robovati stričeku koji mu je posudil dok ga drugi stričeki ne otkupe prodavši ispod cijene neki grunt za koji su krv prolevali.
eto tako se i danas dijelimo na crkvu, lopove i idiote. prvi su nedodirljivi i nenadjebivi, zaboli njih kako je idiotima, tu i tamo se zamiješaju braneći lopove, jer bez njih ni lopovi ne bi mogli raditi svoj težak posao, sve je to amenovano i još popraćeno "dašutnjakom" odnosno dotom zbog koje se i dalje šuti i ne dira. Idioti su neinteligentni. Uopće se ne znaju snaći ni u vremenu ni u prostoru. Dokaz da su živi upravo svjedoči to svakovjekovno, svakogodišnje i svakodnevno zakidanje, zajebavanje i prcanje ove prve dvije grupe.
Dok su crkvenjaci na toplom, dio lopova na sigurnom, idioti su na hladnim, kišnim ulicama. Dio njih. Dio je pomudrio pa i ne izlazi iz svojih rupa, gleda hrvatske kraljeve i zaključuje kako nema svrhe. Ima li?

- 13:37 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 14.10.2011.

phl

prosječnog hrvatskog lopova obično gledamo uvijek u besprijekornom odijelu kao prosječnog hrvatskog poduzetnika. godinama. on ne izaziva našu posebnu pozornost, jer zapravo u tom dijelu njegova životopisa njegova rabota je još uvijek tajna i on figurira kao jedan od stotinu prosječnih hrvatskih "poduzetnika". odjebimo sad s onim narodskim birc naklapanjima tipa: otkud mu ovo i ono, kak ima toliko a mi nemamo ništ i slično. kad mu se otkrije da je zapravo cijelo vrijeme poduzimao nečasne radnje, prosječni hrvatski lopov dobiva naslovnu stranicu dnevnog lista, naslovnu stranicu tjednika i naravno, desetak unutrašnjih u kojem dojučerašnji poduzetnik otkriva nakon svoje druge mračne strane i svoju treću, ljudsku. dakle, nakon što se otkrije koliko je otprilike popalio i pod uzeo, nama prosječnim kretenima otkriva se da taj poduzetnik osim odijela nosi i izlizane traperice, da se obično voli opustiti s prijateljima uz dobar roštilj i domaće vino koje proizvodi iz hobija, da sluša Pink Floyde kad se relaksira, da mu je žao što nije mogao češće na informacije u školi svojih klinaca jer je u isto vrijeme "poduzimao", da voli zagrebačku jesen i vruće kestene, a bogme da mu i Istra nije nedraga, al od svega da najviše voli osamu na nekom od jadranskih otočića, zurenje u pučinu i nekonvencionalno druženje sa svojim pajdašima u majica na krokodila. želite li birati ljudsko, nemojte ostati na dnevnim novinama, jer tamo će pretezati informacije o tome na koje je načine popaljivao, dok će u tjedniku težište biti na njegovoj "običnoj" ljudskoj strani, pa ćemo saznati i anegdotu kako je jednom prilikom popio bocu don perimenovca i potom na iskorištenu tramvajsku kartu (jednom prilikom vozio se tramvajem s narodom upražnjavajući svoju egzibicionističku stranu) upisao šifru sefa ušvicane banke, te istu ubacio u praznu bocu, metnul štopl i bacil je u valove. zašto? oh, pa to je on, spontan, neočekivan, ishitren, ponekad i lakomislen, tužan kad gleda bilo jednom u americi a završilo u remetincu. prosječni hrvatski lopov pokazat će u smajlu nisku iznadprosječnih nehrvatskih implantata, jer božemoj, čovjek u nekim zrelim godinama osim u banku mora i u organizam dodavati plemenite metale e kako bi opstao u svojoj ulozi koja je dobrodošla i nameće se sama po sebi u istoj količini kao i nama. dakle, da sad ne duljim jer mi kipi voda, taj prosječni phl ima obitelj, ženu koja je skromna i drži svih pet uglova kuće i ujedno radi 24 sata dnevno u upravi megatvrtke jednog od njegovih frendova, također prosječnih hrvatskih lopova, ima gospođu Baricu ili Maricu koja im je vjerna kao pas i malo pripomaže u kući i oko dopunskih obveza njihove djece do dana kad će ih phl poslati na školovanje u prestižne europske i vaneuropske centre, te nemojmo svakako zaboraviti, da obožava kućne ljubimce i da ima čak dva psa kojima dopušta da mu ližu obraze. stoga, nakon svega, prosječni hrvatski lopov ima uvijek čist obraz. i lijevi i desni.

- 09:37 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.10.2011.

luzerija

ah, toliko mi se toga nadogađalo da zapravo blaženo čekam hladnu frontu ispod koje ću se, kao ispod popluna, sakriti, kenjuckati po malo i čekati proljeće. zadnji sam topli dan vikenda posvetila obilasku Maksimira, za koji ne znam kaj se čeka da ne postane lepi parking kak Bog i gradski oci zapovedaju. prošetah starom zelenjavom i sjedoh na klupu ispred ulaza u zvjerinjak. nedjelja je izmamila sve kaj imaju nekaj u kolicima i u trbuhima, jer takvu kolonu trudnica i malih beba ne vidjeh još od davnih vremena kad je životna opcija bila puno jednostavnija i svodila se na dnevnu: raditi i jesti i noćnu: ševiti i spavati. u ta vremena lijepa naša nije jaukala nad natalitetom, a nismo bogme ni toliko jaukali općenito kao danas. ono kaj me ošinulo na tom prastarom ulazu u zoo, ofarbanom valjda tridesetipetim slojem zelene uljane, jesu bila dva zaštitara s pištoljima oko škembih koji su se onak lepo isticali, tako da su dječica koja svladaše dar govora komentirala i prstićima starcima pokazivala iste. sad, pitanje je zakaj su se ta dva dečeca naslonjena na ogradu tak vidno oboružala, jel' su se lavlje gitre spizdile od korozije ili su bili u nekoj sačekuši, uglavnom prizor nimalo lijep. istovremeno, isti se uklapao s apokaliptičnom prašinom koju su podizali planinski bicikli i njihovi vozači sveudilj parka. mislim nemam ja ništ protiv biciklih, eno ih tri mi doma sparkirana, al poslije sve te jurnjave imala sam osjećaj da sam hodajuća reklama za našicecement.
na vidikovcu pak, gdje odlučih popiti kavu u miru, izložba pasa svih boja i veličina. i sad, naravno, nemam ja ništ protiv pesekov, doma mi tri čuvaju hižu, al popiti u miru kavu predstavljalo je iluziju kao što je iluzija da će nam poslije ikojih faking izbora biti bolje. jer, vučjak je režao na pudlicu, pudlica je režala na labradora, labrador je kezil zube na ovčara, ovčar je izgledal kaj da bi na mestu oderal irskog setera i od njega napravil uggsice il kak se već zovu te čizme u kojima i anoreksičarke izgledaju ko polarne medvedice.
tjedan provodim čekajući jesen i promatrajući kako lokalne časne dižu bijele dvore, a još lokalniji novi župnik kresa posljedne zelene grane u kvartu. nema više zelenog, jebeš zeleno, sad je valjda na redu crveno kak veli teta koja se u posljednje vrijeme deklarira da je miš i da je mokra kao miš.
a zapravo sam u tom čekanju htjela s nekoliko riječi, jer ionako su luzeri preplavili i novine i telku, popratiti i dinamo i repku i sve ove s loptom. ja se fakat ne sjećam kad smo se mi veselili gledajući te loptače. dok bilić nastupa na telki ko neki grčki mudrac koji samo kaj ne veli ...sve teče...sve se...a ništ se ne mijenja. samo nogomet i nogomet, ostali sportovi ne postoje bemvamviziju. otvoriš novine i prestraši te jurčić, otvoriš telku i bilić obećava da drži galaksiju pod kontrolom i da smaka svijeta sutra ne bu. na nacionalnoj razini slavimo kelavu koji BRANI, a nismo u stanju zabiti gol. nu nu, sad kad je medijsko carstvo, poput prošvikanog betmena zakrilil blagoglagoljivko bogobojazni koji kakti voli plavo a djeluje kaj da je furt na bilom, sad bumo s još više žara i mara hvalili svaki poraz. jer svaki poraz je uvod u možebitnu pobjedu i taj uvod gledamo pokorno na svim medijima začinjen reklamama drugog velikana jada nam više ne naše u obliku carskog mesa na akciji i žabljezelenih pofutranih šlapa za najmlađe za cijenu pet litara "izvorske" vode istog velikana.
jesen može početi, pametni ježurka je već ionako odavno emigriral.

- 09:05 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.09.2011.

biblijom u glavu

u nekoliko osinjih gnijezda nikada nije uputno dirnuti. ose te izbodu dok veliš rohatinski i ostaneš naotečen ko čobi na degustaciji domaćeg kulena. znamo svi o čemu pričam, al meni se živo hebe za ose, jer ionako se slična terapija otrovom tih malih beštija protiv boleštine koju imam grdo plaća. ovako ju dobiješ gratis, jedino riskiraš da ti se lijepe nelijepi komentari dežurnih dušebrižnika i onih koji svako jutro piju kapučino sa svetim Petrom.
ako lupiš u osinje gnijezdo dakle ne znači da ne voliš ose, dapače, dobrodošle ste zujalice, ubadajte pasvammater, imate na to pravo. ljudski rod vas ionako smatra inferiornim bićima, naklapaju zašto u danom trenutku ubadate njih savršene, naklapaju, kenjaju.
dakle, uvaženi komentatori nemojte mi vi kenjati o nacionalnoj svijesti, rodoljublju, vjeri i sličnim neupitnim stvarima koje bi trebali štovati a ne njima se "služiti".
eto, bozanićevim rotacijama (jer prije njega župnik je do smrti župil u jednoj župi) dobili smo u deset godina desetog župnika. s obzirom da mi je župnik susjed itekako mi je stalo imati dobrosusjedske odnose. do sada je išlo kako tako, bilo je svakakvih, od onih koji su doslovno prohujali s vihorom, no većina je došla tiho i otišla još tiše. nekidan pak došao je deseti župnik i odmah naredio da se ucmekaju dva stoljetna stabla ispred zgrade koja se naslanja na crkvu. drvca su rasla sto godina, a njihovo cmekanje trajalo je relativno brzo, recimo da je trajalo kao tekma bez produžetaka. upitasmo ga nas nekoliko "hrabrih" zbog čega ogoljuje još ono malo zelenila u kvartu i dobismo odgovor kako mu je korijenje "išlo" u kupaonicu. hm....jučer dođem s puta i imam što vidjeti; ošla u povijest i stara magnolija čije korijenje nije "išlo" nigdje, jer je ljepotica tridesetak godina doslovno krasila brisani prostor odurne trafostanice. i sad nema više ničeg. sve je golo. čujem kako se priča da je izuzetno poduzetan i da je u staroj župi "čuda" napravio. o Bože, ne vjerujem. mislim vjerujem, al pojam čuda u ovom slučaju za mene poprima monstruozne obrise.
kaj sad napraviti, sjesti i plakati. nitko ne može vratiti sto godina. sve je golo kao rit, al čovjek očito ima plan i može raditi što hoće. prigovori tipa: zakaj devastirate prirodu i kvart ili zakaj mi zvono već dvadeset godina ne da spat ni nedjeljom do šest, atak su na presveto Trojstvo?! i usput, između ta dva rušenja, (ili kako bismo preveli na župnički - uređivanja) na putu, u gradu gdje se uz kavicu na rivi morah nasmijati čovječuljku s ustaškom kapom na glavi koji šalje turiste u pizdu materinu, u hotelu, u sobi, na noćnom ormariću, dočekala me Biblija. nisam provjeravala jesu li ih instalirali u sve sobe starog hotela u samom centru grada ili su doznali da sam raspuštenica koja ću gorjeti u paklu makar novom župniku za "uređenje" dala donaciju jacinih razmjera. di su ostale svete knjige, kuran, talmud...jel u taj hotel primaju samo katolike i one koji su malo "skrenuli" s puta.
koliko licemjerja i sranja u zemlji koja se doslovno moralno raspala ne samo po šavovima nego i usred srca.
nadam se da Bog ima beskrajno strpljenje, a dosad je imao, jer toliko zločestoće, svađanja, gnusa, ovog kretenizma od predizborne stenjaže teško da bi tolerirali svi bogovi s neba.
biblija u hotelskoj sobi u kojoj noće ljudi raznih vjera nije u redu. nažalost, vjera dijeli umjesto spaja, to je činjenica, najžalosnija na ovome svijetu, svijetu koji puni želuce i prazni srca. prva bih bila da se na svakom praznom zidu, po fasadama, na cestama, umjesto hotelskog reda, u udžbenike svih zemalja, na čela taštih i nepismenih političara upišu redom deset božjih zapovijedi. kad ne možeš uspravno hodati nema tog štapa koji će biti bolji od njih, a upravo to nam se događa, s manjim ili većim amplitudama od stoljeća sedmog.

- 12:01 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.09.2011.

dinko, prošla sam ispod duge

i stoput sam si rekla: nemoj ženo, budi pristojna, nemoj pičkarat al kak, kak da budem na liniji broša kad mi se svako malo digne tlak na pizdarijama koje čine kompromisi hebemimjamater. kompromis je zapravo jedna obična misa na kojoj ide sve po proceduri i na kraju i ak nisi ništ sgrešil vele ti da su ti gresi oprošteni i da ideš u miru, a čim zakoračiš iz crkve, dakle koju sekundu, dvije kasnije ima te prilike spičiti neki porše ili volvo na onim traktorskim kotačima pa ti vidi.
nemrem biti kratka, jer ovo je duga i bolna priča koja je počela jednim kratkim i ucjenjivačkim pozivom. rijetko ubacujem tu klip, al kak je i vreme kuruze evo ga nek malo ilustrira moju patnju i bol:
http://www.youtube.com/watch?v=1HRa4X07jdE
dakle čkapi se javila naravno u (ne)vrijeme, onda kad si zapalim pljugu posle ručka i mislim kaj bum dalje radila s obzirom da ni pol toga nisam stigla vjutro radi sličnih uznemiravanja tipa: možemo li sprovesti kratku anketu od pola vure...ili možete li donirati publikaciju namijenjenu prevenciji drogiranja mladih ili ...eh, upravo to je rekla ova a glasilo je: čujte, ako ne održite tu prezentaciju od samo jedan sat vaša žena vašeg bratića od vaše majke neće dobiti dar. DAR!!!! dar mar jebote kaj da delam, staru nemrem dobit da ju pitam jel spremna prekinuti odnose i s ovom granom obiteljske loze. ništ, riskiram i pristanem. pita me žena jel oću sutra, preksutra i tak počne nabrajati datume do termina poroda male od prijateljičine kumine kćeri. OĆU SUTRA velim da se rešim muke i užasa, a i ionako su mi se pred očima počele pojavljivati snježne pahuljice što će reći da ću biti migrenozna i lakše preboljeti sve užase boga koji se spustio na zemlju i učinio nas svetima.
a upravo tako je žena s prebijelim gebisom prezentirala nešto što nitko od nas ukućana nije smio zvati usisivačem (odmah se fatala za srce izrekavši: oh što boli kad to tako zovete, pa to nije usisivač, pa to je b o ž a n s t v o).
jebemu fakat moram kratit (dulju verziju naći ćete negdje, ne znam još di, al negdje nemojte me sad valjat)
dakle, hiće ona sve te dijelove, stavlja, inhalira mi zrak nekim mirisima čudnim a dvorište mi, skromno napominjem usput, prepuno engleskih ruža, dakle, mijenja ona produžetke nastavke, gladi, otčupa mi dlačice s pakistanca matere mu i ostavi krug ko nlo u žitu, potom sam na istog tog pakistanca morala izliti frišku jacobsicu. onda je prešla na vodu, pa počela strugat parkete i stalno nas prisutne pitala: jel oćete popit ovu vodu, jel oćete...stara je popizdila i rekla joj nakon desetog puta: pijete vi tu vodu, mi smo vama dali čistu matere mu...onda je ošla s nekim anus otčepljivačem na moj radijator i izvukla iz njega pređu i sve je tako ošlo u pizdu materinu u zrak, pa sam kad je otišla morala uzet svoj jadni, stari, za 29 tisuća dvjestokuna jeftiniji usisivač i sve to počistiti. sve u čast dobrih obiteljskih odnosa.
u jednom trenutku pomislila sam kako bih bolje podnijela četvorku jehovinih teta, a onda sam bila ziher da bih slobodno u vrtu mogla odraditi i njihov skup s obzirom na zadnju fazu uvjeravanja jedan na jedan. naime, stara mi je ošla šetati cucke ne mogavši više izdržati. potom mi je žena ispod oka otkrila onu "ljudi smo, dogovorit ćemo se". pristanem li sada, odmah, tu, istog časa što je danas potpuno in..štedim deset soma kuna i dobivam suđe uz koje dlazi visokotlačna dizalica. uz to, ako usosim pet svojih dobrih prijatelja i postanem im grdi neprijatelj dobivam poklon koji će mi ozonizirati zrak ma što to značilo. dakle kišo jebi se, ja imam svoje furke mrš.
prezentacija božanstva koji nije usisivač trajala je tri vure, ponuđeno mi je i da plaćam osamstokuna mjesečno dvije godine, jer teta veli da osamsto kuna mjesečno imamo svi, kaj ne. uglavnom, imala sam na popisu jednu ženu koju sam htjela grdo zasositi, no već sam ju istu večer nazvala i rekla kak ni za živu glavu ne pristane na prezentaciju jer mi se čini da ženska ima početnu fazu vodenih kozica, a ista je hipohondrica.
toliko patnje bez muzike. i sad čekam da mi se vrati. slijedi poravnanje. baš sam nestrpljiva.


- 20:53 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.09.2011.

širimo pozitivnu energiju

nažalost moram konstatirati da je dosta ljudova iz moje generacije skrenulo, prolupalo ili kako vam drago. nije to onak da bi ih promptno stričeki u belom oblekli u luđačke, šeću oni gradom, druže se, komuniciraju, malo manje se ševe ili nikako (jedan od kurcijalnih razloga) dapače, ŠIRE POZITIVNU ENERGIJU silom ili milom. zrakom, telefonom, blogom pa i fejsom matere mu. kad mi netko lupi na širenje te pozitivne energije, a energija je u biti uvijek pozitivna (nemojte me sad hebati s nuklearkama) onda ja zaključim da je čovjek pun emocionalnog smeća i da nije našel svoj odgovarajući kontejner, pa mu je na svaki lonac osobito pun kipuće vode odgovor poklopac-pozitivna energija. kakva je to zapravo floskulica. ak te neko lupa po glavi, dela iz tebe budalu, pokrade ti prošlost, zahebe sadašnjost i onemogući i tebi i tvojoj deci budućnost kaj nam preostaje? širiti pozitivnu energiju? kaj da je to neki virus, pa odemo u prvi šoping centar i dahćemo nad proizvodima, osobito jestivim šireći taj virus. to kaj je dosta moje generacije našlo utjehu u pozitivnoj energiji raznoraznih orijentalnih vještina, plesova, jogitisa, makrobiotike, jehovinih teta, rašljarstva, to kaj se bave eko uzgojem na bakonu jedan puta jedan, to je sve posljedica pizdarije koja se zove rat i poraće. najljepše godine su nam otišle vrit. prvo smo kusali mašući zastavicama i buljeći u uvijek nasmijanu jovanku, onda smo gubili svoje najdraže, a potom i negdje u isto vrijeme izgubismo svoju najdražu - lijepu našu. i kaj drugo
čovjeku preostaje nego biti optimist. no to s pozitivnom energijom obara s nogu. ta sintagma izlazi iz usta, hebomepas vrhunske rodovnice, navek kod ljudi kaj zapravo šire negativnu energiju i onak su tipični crnjaci. pomisao na njih, druženje s njima, a još više kakav posel ili slušanje njihove priče ubija u pojam. podsjeća to na onu klasičnu: nisam pijan, ne nisam pijan ili dosljednije : nisam lud, ne nisam lud, to kaj...
I kaj bi sad trebali primjerice ovi na jugu Francuske širiti pozitivnu energiju jer im je nuklearka prolupala pa širi nekaj drugog, a ovi kaj su im se najdraži prije deset let bacali sa stotog blizancih? teško je, ono materijalno je teško velikom broju ljudi, ne toliko iskazanom, jer velike su nam oči i nadoknađujemo vremena kad nije bilo skoro pa ničeg, duhovno je pak još teže, jer smo frustrirani, shebani, prevareni, izdani i svakim danom u svakom pogledu sve je veće napredovanje s ciljem da se od nas svih delaju majmuni. i sad slijedi naputak ovih gore: širite pozitivnu energiju. dok se oni šire vi širite pozitivnu energiju i zadavite se bljuvotinom čiste pozitive. čista agresija, moj narode. moguće je da se liječi medikamentozno, al treba krenuti...
ne volim nikakva širenja osim ona od dobrog špeka. točka.

- 19:35 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 09.09.2011.

stiskavci

kod nas kad krene onda krene, nema onoga idemo dalje (to je ošlo vrit definitivno) nego idemo do kraja, idemo ispucati temu dok ne bude na muuu s finim, lepim rogovima na glavi. pa eto nekoliko riječi o poplavi, pošasti, napasti, užasti i ostalim stima "udruživanja" u te počesto tzv. dobre prilike. čim upališ komp zasuje te poput jutarnjeg pepela ponuda sunčanog dana, ponuda sata, minute il presudne sekunde, razne koljektivne raspaljotke, grupnjakovi, najbolje cijene i baš za mene. koncepcija je jednostavna, marketing odlučan, ljudi prostodušni, ponuđači svakakvi. od onih koji nabrijavaju cijenu pa je spuščaju na pola, do onih koji će vas dočekati s kuponom kao dokazom da ste uslugu kupili u pola cijene sve samo ne nasmiješeni. jedna mi je susjeda na taj način išla izbijeliti zube, al kad je vidjela tipa upitala se bi li mu dala da joj izbjeli zahodsku školjku. ukočila joj se vilica, te je u posljednji tren sišla sa stolca sveudilj trčeći kući. druga mi se znanica razočarana nekim radom na auspuhu (uvijek mi je bila sumnjiva) grdo naljutila i reagirala, te su joj vratili novce. treća je imala majstore koji su joj doslovno shebali cijelo ljeto odgađajući radove, a kad su konačno došli ispostavilo se da rade na deset razboja il kaj da su na onim čunjićima pa pletu pašku čipku i pletu i pletu dok cvrčak na čvoru crne zna se već koga pada u nesvest. princip je jednostavan za one koji još nisu onjušili ili uplatili nešto. platiš odmah jer je upola, a onda je sve stvar dogovora, a taj dogovor zna biti škakljiva stvar. pa dok su ovoj trećoj konačno došli majstori koji su u ekipi namjerili imati i skoro pa đaka prvaka, nikako da dovrše. tako su neko vrijeme (hvala tom nekom još uvijek toplom vremenu) ukućani spavali na ligeštulima, šlaufovima i dvorišnim ležaljkama, a kad su majstori u pola cijene otišli bilo je teško rekonstruirati neke prijašnje lokacije. usput, normalno je ako vam netko radi u pola cijene da gasi čikove na parketu, skida vrata od sobe u kojoj su bile spremljene jedine čiste stvari, a potom su i one i soba sličile na pompejos afterparti.
dakle, sve treba malo gledati s odmakom, s dozom dobrodošle skepse. neke su usluge valjda okej. čujem, od kćeri mi kolegica lepo naučila španjolski u pol cijene, šulkolegici su lijepo odstranili kurje oko, a šogoricu su mi tak zmasirali da ziher ulazi u slijedeću enciklopediju zmajeva.
ipak, kaj je preveć je preveć. zbog sveopće zadojenosti lovom i imati i samo imati ja jednostavno nemrem poslušati opet svoje dete i naručiti tortu u pola cijene, jer sam i ja malo ošla u krajnost pa mi odmah pada na pamet kaj bi toj torti tam negdje di se mesi mogli raditi, od pljucanja (kaj je još najmanji problem) do nekih groznijih zelenkastijih, okruglastijih dodataka ili ukrasa, kako za koga.
nikaj ne preporučam, al kad mi slijedeći puta neko veli za te kupone ozbiljno ga šaljem po bombone

- 23:53 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 31.08.2011.

jel ovo moda seks ili obrazovanje?

Znate one fore kad vam netko uleti s bajaderama, ledenim kockama, ciglicom frankove, vinom krive boje i sličnim. O nejestivim nedobrim darovima koje bi radije zafrndelali prek susedove ograde ne bih, jer oni naprosto nisu jestivi i ne kvare se iako su kvarni u suštini, jer dobar dar je uvijek od dobrog čoeka ili ako hoćete dobre komunikacije. Neću ja darovati svojoj dobroj frendici nekaj od čega bu se zbljuvala, jer mi je dobra frendica baš zato jer znam od čega joj se želudac diže. Da ne štedim slova, reći ću samo da takvim nejestivim darovima kojima me znadu iznenaditi znanci punim i šopam jednu policu jednog regala i onda ih zločesto darujem drugim znancima za koje mi se zbljuv ak se zbljuv. Liniju dobrog darivanja treba čuvati, malo je dobrih darova kao kak je i malo dobrih prijatelja i tu se ne treba zavaravati. Ako pogodim nekad i oduševim nekog nejestivim zbljuv darom to je slučajnost tako mi predistražnog postupka u slučaju "knjigolov" (javnosti još nepoznat proces u bliskoj budućnosti).
Idemo se mi vratiti na jestive poklončiće koji su se nekad nosili obično umotani u bijeli dućanski papir, a danas ih većma trpamo u neke kineske šarene vrećice s ručkicama jebemti ručkice i lopovsku državu. Dakle, jestive darove koji odudaraju od mog jestivog ukusa zbog svog okusa trpam u drugu policu i proslijeđujem. Nekad, dok sam još imala vremena i dok sam radila manje i imala više kao i svaki pošteni hrvatski bedak, znala bih se baviti prstenovanjem primjerice čokolade s lješnjacima. Ne volim lješnjake u čokoladi, pa kad mi to dojde u paketu s onom ciglicom onda šaljem dalje. Prstenovanje se sastojalo od sitnog znaka prepoznavanja na nekom neuglednom mjestu omota. Poslala bih čoksu u svijet i čekala je da se vrati poput poruke u boci. Čoksa je putovala i putovala, takoreć s koljena na koljeno, te bi se pritom apšisala vraćala tik do mog kućnog praga. Najdalje do mamine sestre. Da nije umrla možda bi krug bio zatvoren. Mamina sestra. No, u ono sam vrijeme vrijedno mogla pratiti put prstenovane, puno se više obiteljski družeći.
Danas kad više radim, a manje imam, nemam više vremena za ta istraživanja iako mi pada na pamet tražiti neki suport grada i ministarstva u tom smislu, pače i kakav europski fond sklon opservacijama svekolike vrste. Možda da isto probam s europskom unijom, pa pošaljem životinjsko carstvo gore te čekam kad će mi se kao bumerang vratiti slatkica koja skriva fotku čiope ili bijeloglavog supa.
Al ono jebemti kaj vidim, osjetim, njušim i kaj smrdi i zakaj sam natrackala sve ovo je ful zbljuv stalno jedne te iste face koje prelaze s medija na medij, uključujući i ovaj matere mu, a nejestivi su i neupotrebljivi, iskaču iz svega upaljenog kao apšisali komadi čokse s črvljivom rižom. I tu kiselu rižu se uvijek nanovo pita kaj misli o nečem, a riža ne misli o ničem. Misli kosooki kak bu je pobral i zapjenil u svom rižinom voku. Bemti.
Koji blogeri, koji bakrači, dajte malo safta i dodane vrijednosti, izmislite nove ljude, puna mi je žučna kesica dramskih pokušaja razrookih bića naslinjenih na slavu naše male palanke.
I da se razmemo, jebe mi se za takozvanku popularnost. Želim biti popularna i slavna samo za svoje buduće snahe i zeta, tako mi Bog pomogao. Iritacija pizdarijama tipa novopečenog blogiranja na poticaj izvana prestrašna je. Ne brojim dane, postove, al mislim da sam u ovih pet godina na ovom blog servisu, na kojem se nude itekako ukusni i jestivi i nejestivi darovi, upoznala čitajući cijeli svemir onih koji imaju kaj reći.
kisikisi
p.s. mnijem da je sve to ipak j. u mozak ter ću se ubaciti u kategoriju seksa

- 23:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 24.08.2011.

brumbrum

"impresionira" me opsjednutost motorima svakojake sorte. okej, grad je ionak otišel vrit po tom pitanju. auti sim auti tam, kamioni, tegljači, busevi, motorkotači manji il' veći, puši se na sve strane, dimi se gore, dimi se dolje. prije dobiš na lotu nego ukebaš tišinu. al ono od čega mi se doslovno zbljuv ovo ljeto i onaj dio japanskog "odmora" koji sam provela na moru je opsjednutost ispušnim parama ne samo gore, dolje nego u tolikoj količini na moru da to prelazi granice zdravog podmorja. ploveći brodom par dana uistinu sam se uvjerila koliki je promet jahtaša i ostale čeljadi, pa nije preloša usporedba jednog lucidnog komentatora s najgušćim prometom velehvaljene A1 u špici. dakle, ako niste negdje baš jako daleko na otvorenom plavom, teško da ćete doživjeti ljepote razvedene obale s obzirom da je izgleda sklopila brak sa svakojakim vlasnicima morskih brundalica i udri.
kaj se tiče obale, meni nikad nisu išli skup auti i ručnici. većina malih obalnih mjesta pruža upravo taj "doživljaj". auti su parkirani tik do plažica, sam kaj se ne sparkaju na ručnike, ispred ručnika jure gliseri, a tam di auti ne mogu uvijek se nađu lokalni dečeci koji se probijaju svojim tomosićima i ostalim metalnim raspršivačima.
u tih par dana imala sam prilike pogledati jednu predstavu na otvorenom i kak je parking bil, naravno, ispred kulture, tak su i auti ostali sparkirani tik do pozornice. rijetki su gradići koji uvode pješačke zone navečer, rijetki a možda je samo jedan. no dobro kaj, čovjek bi to progutal, auti auti i mobiteli i mobiteli ti pas mater, al usred glavne scene, ono usred presudnog trenutka eto ti vlasnika stare apšisale četvorke, kurbla on onom žicom i nikak se uspalit. tek na kraju predstave, uz dramatični oblak ispušnih para ode u nepoznato. no no, valja mi gledati pozitivno, pa je taj oblak čist dobro zaprašil scenu što je pridonijelo efektnoj završnici.
hoću samo reći da kolikogod ljudi prestali ispuštati duhanske dimove ima ih koji će to stostruko nadoknaditi.
i hoću reći da tu nema ni s od neke svijesti i da bu nas sve to dovelo do totalne besvijesti.
more puno jahti, kruzera i ostalog jednako je more puno dreka. kopno zraubano do ludila. sve skup je to budalaština koja eskalira. i vis bu postal siv, ak me razmete.
nije da se nemre, al se neće

- 12:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 19.08.2011.

kaj kaj kaj

evo vidim da se na fejsu vode rasprave o tome jel' u crtićima previše kajkanja. ne znam zakaj se uvijek nađe povod za spiku između sjevera i juga, al apeliram da se ponovi američka serija "Sjever i jug". dakle, kaj i vama smeta kaj? Il vam smeta ča. Jel' bi bilo bolje da svi govore standardnim književnim jezikom? ako je tako onda bum i ja morala skrenuti, tj. kak je ovaj blog napravil novu naslovnicu tak bum i ja počela standardizirati, pa kom' kaj kom ča. bemti sve. što više podjela, a što manje jela, jer to smo zaslužili

- 10:07 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 16.08.2011.

bum

tomica

- 19:43 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 10.08.2011.

reci kaj i krepaj

hrvati se vole diiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiijeliti na razne načine, u tvrdo, u meko, lijevo i desno, za adeze, za esdepe, na pedere i dlakave mačoide koji barem triput vjutro moraju zarevat: di si pičkooooooooooo, na bolesne i zdrave, na ustaše i partizane, na one s kreditom u švicarcima i na one kakti malo sretnije s kreditom u nešvicarcima, na one koji TREBAJU STAN I RAĐAJU BEZ PORODILJSKOG I ŽIVE BEZ BOLOVANJA I BOŽIĆNICE I PIZDINOG REGRESA i NUŽDA IM JEHEHEHE!!!! al ne mogu dobiti kredit ni u švicarcima ni u bantu crncima jebemli vam lijevi žulj - NISTE U STANJU PROČITATI POST KAO ŠTO NISTE U STANJU BILI ČITATI NI SITNA SLOVA NA UGOVORU VAŠEG "ŠVICARSKOG KREDITA", pa sad cvilite bemu. dakle, hrvati se dijele na one koji čitaju i one koji ne čitaju, na one koji navijaju za Dinamo i one koji navijaju za Hajduk, na one kojima je Maminjo turbo simpatičan i neponovljiv i nenadjebiv tip i na one koji ne mogu shvatiti da postoje ljudi kojima taj lik može biti simpatičan, neponovljiv i nenadjebiv, na nestale i one koji kakti nisu nestali nego su tu a kao da nisu (tako barem svjedoče dok žvaču preforsirane brašnaste proizvode po tramvajskim stanicama). lepi naši Hrvati dijele se na lijepe i nelijepe, bogate i siromašne, na one na jahtama i one u pišalinskom plićaku. paradoksalno je da se podjela na političare i kriminalce izgubila negdje na putevima suvremenog hrvatskog društva i paradoksalno je da s tom činjenicom nitko nije sretan osim aktera te iste podjele. kaj se tiče spomenutih cepanja mogli bismo ići u beskraj, od onih koji slušaju glazbu do onih koji se pale na narodnjake, onih koji vjeruju i onih koji preziru crkvene rabote, mesoždere, vegetarijance. dijele se i intelektualci, o da oni pogotovo, osim na lijevo i desno oni se doslovno dijele od glave do pete, dok ližu mecenatski šupak, noge su im u jednom društvu, istovremeno, (bez)duša raspreda o jalovim stihovima koje će promovirati u dalekoj toploj zemlji ako uspiju popušiti karu moćnom drugaru.
od svih podjela najviše dira ona na purgerose i dalmoše, na furešte i domaće. pa je lijepo kad vas na ulazu u kraljevski grad dočeka dvometarski grafit: RECI KAJ I KREPAJ! nu si misliš ajd dobro, neki mulac se uvijek nađe jebiga, no malo dalje drugi rukopis: ZAGREBAČKE PIČKE MARŠ...gledam neki dan izložbu fotki ratnog kraljevskog grada u arheološkom muzeju istog. čovjek bi pomislio kako su ga zagrebačke pičke granatirale, jer eto nam i u kerumgradu buše gume kad zaboravimo skinuti zagrebačke tablice ili zabuksati auto u nečije dvorište. kaj bi sad mi trebali preko zime po gubici svakog tko se usudi na špici naručiti kavu s mlikom. i da ne ulazimo u spike tko se sve vozi pod zagrebačkim tablicama, koje zvijeri s trostrukim putovnicama žive podno srca zagrebačke katedrale.
i tako dok se mi dijelimo ONI imaju špil. i fakat smo zaslužili svaku stopu, svaki drek u koji zagazimo. i one koji lepo dišiju i one koji smrde. o ne, neće to mila moja prekriti snješko bijelić i šaš...taj smrad osjetit će, ako preživi, i NAŠA praunuka i VAŠ praunuk...

- 15:44 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.08.2011.

građanka drugog reda

srela jutros susedu pa se žali: sjela mi fina i blokirala me. ima kredit od stotrideset tisuća eura na trideset godina, plaću od dva soma kuna kod znanog tajkuna. kreda joj sjeda na cijelu plaću od muža i na pol od njene. pitam je kak izađe sa soma kuna i troje djece na kraj i zakaj je opće dizala takvu kredu. drugo je pak pitanje tko joj je takvu kredu i mogel dati, jer kad ju je i dizala stanje je bilo isto kaj se tiče prihoda.
možda da se malo zapitamo o nužnosti. jebiga. naposljetku bu vratila banci dvestošezdeset tisuća eura. jel' bila vatra kupovati kuću ak se svetlo nije vidlo na kraju tunela?
iz pozicije građanke drugog reda promatram "sretne ljude" u času kad ih banka nazove na kućni i nudi zatvaranje kredita novim. kad vide lovu sretni su ko mali majmunčići s friškom bananom. oni si sugeriraju da ih banka zove jer je banka dobra i da im ona kao svaka dobra teta želi pomoći hehe.
ja tih problema nemam. kao i puno njih koji nikad nisu imali gazdu i redovitu plaću, ja nisam nikada bila "kreditno sposobna". nisam mogla kupovati na rate, ni biti u minusu. to što sam pojedinih godina debelo i krasno zarađivala, dok je još bilo mladosti i zdravlja, to mi nikaj ni pomoglo kod tete banke. imala sam redovitu mengu, ali prihodi su stizali uvijek u obliku autorskih honorara i nema majci nikako ništa u banci.
jednom mi je bila baš neka velika frka i složili smo neku spiku i hipoteku na roditeljsku stančugu, čak i jamca da bi na kraju rezultat bio nula. naravno, možda da sam se potrudila na "drugačiji način", da sam iskopila kakvu podvezicu, začkoljicu...no, nema te neprilike koja bi me natjerala da puzim pred tetom čije funkcioniranje mi je jasno i čije postojanje doživljavam ko jedno od nužnih svjetskih zala.
situacija je, dakle, kod nas tzv. slobodnjaka jednostavna: ak imaš imaš, ak nemaš nemaš. preporučljivo je ne snatriti o nekim bedastoćama ak nemaš, a kad imaš opet moraš duboko koncentrirano trošiti, jer nikad ne znaš kad će ti koji od naručitelja tvoga slobodnjačkog rada platiti. pa kašnjenja ukalkuliraš i eventualno si nabijaš još dodatnih sitnih poslića. i tako do zadnjeg udaha. nema godišnjeg, nema bolovanja, nema regresa, božićnice ni pizde materine. samo zato kaj oš' bit slobodan i raditi ono kaj voliš.
radim od devetnaeste i nekako mi je prava punoljetnost nastupila u trenutku kad sam shvatila da ću uvijek biti tretirana kao građanka drugog reda i ne samo od banaka. sistemi ne vole iskorake, iznimke, slobodnjake. a svima onima koji sad grcaju u ratama, ne iz zavisti, ne ne nikako Božemoj ni govora, eh, svima njima fakat preporučam da se upitaju jel im to fakat trebalo. čast iznimkama, čast, al' bojim se da je njih jednostavno premalo prema kolektivnom dužničkom vapaju.

- 11:49 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 27.07.2011.

na gađanja

tetiva, kurje oko, natisak, slezena, levi bubreg, desni bubreg, jetra, kamenac, hemići, hemofilija, žgaravica, muška menopauza, a ak' ćemo u sridu možemo spomenut i sidu. posljedica: općenarodni proljev bez kraja i zavičaja

- 23:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 26.07.2011.

bez očala

ova naša brošarica sveudilj nekaj cvika, otvara, pušta u p(r)ogon, cementira, obećava. nema s njom zeke peke. uh kako se raspjenila na Rabu kad su joj uvalili broš na kojem izmjenjuje znoj s doktorom. kao nije kulturno, ispod civilizacijske razine, nekorektno ahaha. na stranu korektno i korekcije, al' ako je vjerovati terenskom istraživanju jedne nejavne telke, ljubiteljica upikavanja igala u levi rever opet plazi i diše za ovratnik napuhnutom. pa je li moguće da se ponovi scenarij, da ovi opet sami sebe pobjede?! ak se to dogodi onda lagana, lepršava, lahorasta dvojba: jesmo li to zaslužili pada u hadvao. brrrr, nekad se fakat pitam tko to tamo glasa, jebate.
no, s jedne strane euforična oktroirana teta, s druge strane likovi razni. i daj ti onda detetu reci nekaj pametno.
hajdmo se osvrnuti na list koji iz dana u dan potkubava, ponajviše one koji su toliko komotni pa ga vole već u šest vidjeti u poštanskom sandučetu, pa sad nemoš' prestati do kraja godine.
dakle, već na naslovnici nam se smije ovaj norveški izrod izroda, pa onda tetec salcburger kojeg boli slezena a i ona stvar, jer je očito ako ima za advokate da smo svi mi izigrani u nekoj "mudroj" igri vladajućih primitivaca. onda kuba na kvadrat, slikice apartmančića za 84 soma eura na tjedan i tome slično. onda pol lista o kretenima koji su pred predistragom, koji bu očito za par tjedana v remetincu, a onda bu opet iz istog zišli s crnom vrećom srdačno grleći najmilije posle love. i možda s povećanom prostatom. u šlapama.
sredina je posvećena zdravstvenom stanju državokradice i hjebe mi se kaj mu je, a ispod njega maslinar i nekatrinogradar. sumnjaju da je moždani, sumnjaju. sve sami pozitivci naše zbilje. naravno, eto nam opet slikovnice o paravinji, a onda o ženi za koju se sumnja da je kurva, a do pravomoćnosti dokaza samo sobarica. potom. naravno amy koja nas uvodi na duplericu osmrtnica. pretpostavljam da sam izostavila i pokoju o neni rumke i sličnim likovima, al' ovo je samo ono kaj vidim bez očala.
i usput poruka teti žutoj: čekaj me na trgu kraj koša za smeće u pet

- 12:14 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 22.07.2011.

ševa

dakle, stvarno ne vidim zakaj se opet dela takva halabuka oko ševe. curke i dečki su dobrovoljno pristajali na način zarade. naručitelji su još dobrovoljnije naručivali. posel se delal relativno bez buke i sad buk buk buka. no, druga je stvar zbog koje im se mora suditi, a tu je i treća. druga - doprinosili su samo svojem užitku a ne općem užitku tj. plaćali poreza nisu, te treća - ako je naručitelj plaćao naručeno općim, narodnim tj. novcem poreznih obveznika onda bi mu se trebal odrezati. i to na rate, da ga manje boli

- 13:52 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 25.05.2011.

čvrljak čuljak o bože mili kud sam zašla

nikad dosad nisam gledala big brother i sad sam se navukla. karakteri su odlični s obzirom da na telki dramski program ne postoji. prvo sam se sramila priznati i deca su me spljuvala, a sad polako doznajem da metar mojih frendica i frendova akademski obrazovanih hehe prati tu pizdariju. osim toga, na forumima je leglo duhovitih ljudi, a ja već pomislih da su istrebljeni. i skoro pa sam se "skinula" s "informativno-političkog" programa. tu i tam pogledam antipatičnu i bahatu veleposjednicu kak vodi treći, al zasad mi je bolja čvrljak od čuljak

kategorija posta: paranormalno

- 11:13 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 18.05.2011.

pupak

ne znam kak je to vani, al' definitivno znam kak je unutra, jer se to ponavlja i ponavlja. dakle, to je praksa. prije par godina doživjela sam to na moru, pa na Jarunu i sad na autobusnoj stanici. sjećam se onomade na moru kako je mlad konobar kolabirao i otišo sv. Petru. uzaludno su ga pokušali vratiti dečki iz hitne. kad je bilo gotovo, prekrili su ga crnom vrećom za smeće čekajući proceduru, mrtvozornika i redom. jučer otišao čekač autobusa na stanici. naiđoh tek na prizor. vele ljudi: popio kavu i skljok. vidjeh samo crvene tene kako vire iz crne vreće koja je prekrivala preminulog do pola, a od pola do gornjeg kraja bila je upotrebljena druga crna vreća. negdje oko pupka preminulog spojili su njih dvije selotejpom. koliko se čekao mrtvozornik ne znam, jer je bus krenuo.
svaki puta ima osjećaj da se improvizira. pa ako se već zove hitna kad nekome pozli postoji objektivna prijetnja da oživljavanje neće uspjeti. kak onda hitna nema nekaj u tim kolima kaj bi neoživljeno biće dostojno pokrilo. ispada da se traži vreća za smeće iz prvog minimarketa ili od dobro opskrbljene domaćice pri povratku iz dućana. vreća za smeće?! a ja se baš pitam uz toliko hrvatskih hospicija?

- 20:23 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 17.05.2011.

dva pitanja

kad teta brošarica govori da oni trebaju platiti njima onda ne misli da i ON mora platiti njima. dakle, teta brošarica ne govori svima. ON pak ne plaća nikome i živi ko bubreg u loju. živjet će on ko bubreg u loju dok mu se ne skupi loj u bubregu, jer kad ovi mali kojima ne plaća i koji ne mogu platiti još manje riknu ostat će sam. pitanje je hoće li tako sam sebi platiti ili si uskratiti? ako će si uskratiti hoće li sjesti pred špigl i hebati si mater ili će dalje drkati?

- 17:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.05.2011.

simbioza

tramvajska stanica-pekarnica-tramvajska stanica-pekarnica-tramvajska stanica-pekarnica...

- 11:15 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 26.04.2011.

zlatne godine

nisam u tijeku.
kaj je to bandić napravil pa su penzići u redovima.? kam god pogledaš penzići stoje u redu i ne izgledaju baš da su u redu. jesu to te zlatne godine? i zakaj je počel odostraga?

- 16:34 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.04.2011.

ponedjeljkom

ajme koliko me nije bilo

- 10:02 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 25.02.2011.

prosvjedi

jadno je jučer bilo vidjeti kako su iščupali znak za parkiranje invalida. jadno i znakovito. pa petarde, pa flaše. u trenutku pretvoreno nešto u ništa. samodokidanje. počela bum se molit

- 14:09 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.02.2011.

omnibus kasni

ovdje može biti i vaša slika


b l o g u r a d u

- 00:22 - Komentari (11) - Isprintaj - #